Susret s Bogom kroz osjetila

BRAT DAVID STEINDL-RAST, OSB

Kad govorim o Bogu, mislim na ovu vrstu ljubavi, ovo veliko “da” koje izražavam pripadanju.

Kad me netko pita o mom osobnom odnosu prema Bogu, moj prvi spontani odgovor je pitanje: Što podrazumijevate kad kažete “Bog”? Godinama razgovaram o vjeri s ljudima diljem svijeta i pri tome sam naučio jedno: riječ “Bog” treba koristiti s najvećim oprezom ako želimo izbjeći nesporazume. S druge strane, postoji dalekosežna suglasnost među ljudskim bićima kada dosegnemo tu mističnu srž iz koje izviru sve religijske tradicije. Čak i oni koji se ne mogu poistovjetiti ni s jednom organiziranom religijom često su duboko ukorijenjeni u mističnim iskustvima. Ovdje nalazim poveznu točku za značenje izraza “Bog”.Ona mora imati korijen u toj mističnoj svijesti u kojoj se svi ljudi slažu prije nego što počnu govoriti o tome.

U mojim najboljim, najživljim trenutcima – u mojim mističnim trenucima, ako hoćete – imam duboki osjećaj pripadanja. U tim sam trenucima svjestan da mi je u ovom svemiru dom. Znam da ovdje nisam siroče. U mom umu više nema sumnje da pripadam ovoj Zemaljskoj obitelji, u kojoj svaki član pripada svim drugim članovima – kukci pripadaju dabrovima, pupavice pripadaju crnim rupama, kvarkovi pripadaju prepelicama, munje krijesnicama, ljudi hijenama i humusu. – Reći „da“ tom bezgraničnom međusobnom pripadanju je ljubav. Kad govorim o Bogu, mislim na ovu vrstu ljubavi, ovo veliko “da” pripadanju. Tu ljubav doživljavam u isto vrijeme kao Božje “Da” svemu što postoji (i meni osobno) i kao svoje malo “Da” svemu tome. Izgovarajući ovo “da” ja shvaćam Božji život po sebi i ljubav u sebi.

Ali ovo “da” ljubavi je više od osjećaja pripadanja. Uvijek postoji i duboka čežnja. Tko nije u ljubavi iskusio i čežnju i pripadanje? Paradoksalno, ali ove dvije stvari pojačavaju intenzitet međusobno. Što više i dublje pripadamo, to više čeznemo pripadati još potpunije. Čežnja daje dinamičnost našem “da” ljubavi. Žar naše čežnje postaje izraz i sama mjera našeg pripadanja. Ovdje ništa nije statično. Sve je u pokretu s dinamikom koja je, štoviše, duboko osobna.

Gdje je ljubav iskrena, pripadanje je uvijek obostrana. Voljeni pripada ljubavniku, kao što ljubavnik pripada voljenome. Ja pripadam ovom svemiru i božanskom “Da” koje je njegov Izvor, a ta je pripadnost također obostrana. Zbog toga mogu reći “moj Bože,” – ne u posesivnom smislu, već u smislu ljubavnog odnosa. Sada, ako je moja najdublja pripadnost uzajamna, može li i moja najgorljivija čežnja biti uzajamna? Mora da je tako. Iako se može činiti čudnim, ono što doživljavam kao svoju čežnju za Bogom je Božja čežnja za mnom. Ne može se imati osobni odnos s neosobnom silom. Istina, ne smijem na Boga projicirati ograničenja osobe; ipak, Božanski Izvor mora imati sva savršenstva osobnosti. Gdje bih ja njih mogao drugdje pronaći?

Stoga ima smisla govoriti o osobnom odnosu s Bogom. Svjesni smo toga – barem malo – u trenucima u kojima smo najbudniji, najživlji, najistinskiji ljudi. A ovaj odnos možemo njegovati njegujući budnost, živeći punim ljudskim životom.

U Bibliji se to izražava riječima: “Bog govori.” Budući da sam odgojen u biblijskoj tradiciji, razumijem Jezik Biblije, iako ga ne bih htio nikome nametati. Ono što je važno jest da postignemo zajedničko razumijevanja onoga što ovaj ili bilo koji drugi jezik želi izraziti. “Bog govori” je jedan način da ukažem na moj osobni odnos s Božanskim Izvorom. Ovaj odnos se može shvatiti kao dijalog. Bog govori, a ja mogu odgovoriti.

Božja neiscrpna poezija dolazi do mene na pet načina: gledajući, slušajući, mirišući, dodirujući i kušajući.

Ali kako Bog govori? Kroz sve što postoji. Svaka stvar, svaka osoba, svaka situacija, u konačnici je Riječ. Nešto mi govori i potiče me da odgovorim. Svaki trenutak sa svime onime što on u sebi sadrži izjavljuje veliko “da” na nov i jedinstven način. Odgovarajući, trenutak po trenutak, riječ po riječ, i sam postajem riječ koju Bog govori u meni, meni i kroz mene.

Zbog toga “biti budan-budnost” postaje tako najvažniji zadatak. Kako mogu dati puni odgovor na ovaj sadašnji trenutak ako nisam svjestan njegove poruke? I kako mogu biti na oprezu ako moja sva osjetila nisu sasvim budna? Božja neiscrpna poezija dolazi do mene na pet jezika: gledajući, slušajući, mirišući, dodirujući i kušajući. Sve ostalo je interpretacija – književna kritika, takoreći, a ne sama poezija. Poezija se opire prijevodu. U potpunosti se može doživjeti samo na izvornom jeziku. To još više vrijedi za božansku poeziju osjetilnosti. Kako bih onda mogao razumjeti život ako ne kroz svoja osjetila?

Kada i na što vaša osjetila najspremnije reagiraju? Kad si postavim ovo pitanje, odmah pomislim na rad u vrtu. Pustinjaštvo u kojem imam privilegiju živjeti veći dio godine ima mali vrt. Za miris uzgajam jasmin, metvicu, kadulju, majčinu dušicu i osam različitih vrsta lavande. Kakvo obilje divnih mirisa na tako malom komadiću tla! I kakva raznolikost zvukova: proljetna kiša, jesenski vjetar, cijele godine uokolo ptice – žalosna golubica, modra šojka i carić; jastrebov oštar krik u podne i huk sove u sumrak – zvuk koji dvorišna metla proizvodi na šljunku, zvončići na vjetru i škripa vrtnih vrata. Tko bi okus jagode ili smokve mogao pretočiti u riječi? Kakav beskonačan niz stvari za dodirnuti, od mokre trave pod mojim bosim nogama ujutro, do suncem ugrijanih gromada na koje se oslanjam kad večer postane svježa. Očima vrludam naprijed-natrag između bliskog i dalekog: zlatna buba izgubljena među ružinim laticama; neizmjerno prostranstvo Pacifika koje se uzdiže ispod litice na kojoj se smjestila ovo pustinjaštvo do dalekog horizonta gdje se more i nebo spajaju u magli.

Da, priznajem. Imati ovakvo mjesto samoće je neprocjenjiv dar. Olakšava da se srce proširi, da se osjećaji probude, jedan po jedan, da ožive s novom, svježom vitalnošću. Ipak, bez obzira na okolnosti u kojima živimo, moramo nekako izdvojiti vrijeme i mjesto za ovakvu vrstu iskustva. To je nužnost a ne luksuz u čovjekovu životu. Ono što u tim trenucima oživi više je od očiju ili ušiju; naše srce sluša i ustaje da odgovori. Dok ne uskladim osjetila, moje srce ostaje tupo, pospano, polumrtvo. Onoliko koliko se moje srce budi, toliko ja čujem poziv na odgovornost.

Često previdimo blisku vezu između osjetljivosti i odgovornosti, između senzualnosti i društvenog izazova. I izvana i iznutra radi se o istome. Dok učimo stvarno gledati očima, počinjemo gledati i srcem. Počinjemo se suočavati s onim što bismo radije previdjeli, počinjemo vidjeti što se događa u ovom našem svijetu. Dok učimo slušati svojim ušima, naše srce počinje čuti vapaj potlačenih. Možda počnemo osjetiti da je “nešto trulo u državi Danskoj”, možda sjednemo za stol i okusimo slatke i slane suze izrabljivanih koje uvozimo zajedno s kavom i bananama. Biti u dodiru sa svojim tijelom znači biti u kontaktu sa svijetom – koji uključuje Treći svijet i sva druga područja s kojima naša tupa srca nisu u dodiru. Nije ni čudo da oni na vlasti, oni koji su zainteresirani za održanje statusa quo, poprijeko gledaju na sve što pomaže ljudima da se urazume.

Živjeti zahvalno je proslava univerzalnog davanja i uzimanja života, neograničeno “da” pripadanju.

Na svojim putovanjima primjećujem kako je lako izgubiti pažnju. Pretjerano zasićenje naših osjetila prigušuje našu budnost.

Preplavljenost osjetilnih dojmova nastoji odvratiti srce od usredotočenosti na jedno. To mi daje razlog za novu zahvalnost za pustinjaštvo, novo razumijevanje onoga što je samoća. Pustinjak – pustinjak u svakome od nas – ne bježi od svijeta, već traži onu mirnu točku u sebi, gdje se čuje otkucaj srca svijeta. Svi mi – svaki u različitoj mjeri – imamo potrebu za samoćom, jer trebamo njegovati sabranost.

Kako ćemo to učiniti u praksi? Postoji li metoda za njegovanje sabranosti? Da, postoji mnogo metoda. Ono što sam odabrao je zahvalnost. Zahvalnost se može prakticirati, njegovati, naučiti. I dok rastemo u zahvalnosti, rastemo i u sabranosti. Prije nego što ujutro otvorim oči, podsjećam se da imam oči da vidim, dok su milijuni moje braće i sestara slijepi – većina njih zbog uvjeta koji bi se mogli poboljšati kada bi se naša ljudska obitelj urazumila i kada bi svoje resurse razumno, pravedno upotrijebila. Ako otvorim oči s ovom mišlju, velike su šanse da ću biti zahvalniji na daru vida i budniji za potrebe onih kojima taj dar nedostaje. Prije nego što navečer ugasim svjetlo, zabilježim u svoj džepni kalendar jednu stvar na kojoj nikad prije nisam bio zahvalan. To radim godinama, a zalihe se još uvijek čine neiscrpnima.

Zahvalnost donosi radost u moj život. Kako bih mogao pronaći radost u onome što uzimam zdravo za gotovo? Tako da to prestajem “uzimati zdravo za gotovo,” i nema kraja iznenađenjima koja nalazim. Zahvalan stav je kreativan, jer, u krajnjoj liniji, prilika je dar unutar dara u svakom pojedinom darovanom nam trenutku. Uglavnom to znači mogućnost vidjeti i čuti i mirisati i dodirivati i kušati sa zadovoljstvom. Ali kad steknemo naviku osvijestiti prilike, kreativno ćemo to činiti i u nekim neugodnim situacijama. Ali što je najvažnije, zahvalnost jača onaj osjećaj pripadanja koji sam spomenuo na samom početku.

Nema bliže i tješnje veze od one koju slavi zahvalnost, veze između darivatelja i zahvalnoga. Sve je dar. Živjeti zahvalno je slavlje univerzalnog davanja i uzimanja života, neograničeno “da” koje se izražava pripadanju.

Može li naš svijet preživjeti bez toga? Kakav god bio odgovor, jedno je sigurno: reći bezuvjetno “da” međusobnom pripadanju svih bića učinit će ovaj svijet radosnijim. To je razlog zašto je “Da” moj omiljeni sinonim za “Boga”.

Izvorno tiskano u izdanju For the Love of God: Handbook for the Spirit iz 1997., urednika dr. Benjamina Shieldsa i Richarda Carlsona.

Izvor: https://gratefulness.org/resource/encounter-god-senses/

Poveznica za tekst na njemačkom jeziku:https://www.bibliothek-david-steindl-rast.ch/bibliothek/texte/texte-von-bruder-david/2155-begegnung-mit-gott-durch-die-sinne