Religija srca


BRAT DAVID STEINDL-RAST, OSB

Htio bih da razmislite o jednom posebnom problemu. Zašto su naši odgovori na etičke probleme današnjice tako jedinstveno neučinkoviti i beživotni, neprimjenjivi? Više puta sam se puta pitao, zašto je to tako? Razlozi slijede u tekstu, barem mislim da su to razlozi, i želio bih vam to večeras pojasniti.

Naši etički pristupi izviru iz svojih religijskih korijena. Oni su odsječeni/odvojeni od svojih vjerskih izvora. Pred nama je veliki zadatak, a to je obnoviti etiku u religiji, povezati ju s njezinim izvorom, a to je religija.

Što mislim pod tim? Ne govorim o religijama, nego o Religiji. Ova Religija koja je u osnovi svih različitih religija – iz kojih potiču sve različite religije – je Religija srca. Ali moramo razjasniti što mislimo pod “srcem.” Točnije, srce predstavlja cjelovit ljudsku osobu, najdublje središte našeg bića, našu sveukupnost, a ne bilo koji dio nas. Ovdje se obraćam i cijelo ću se vrijeme obraćati Vašem iskustvu. Samo ako je ono što govorim istina prema Vašem iskustvu, to predstavlja istinu i za Vas. To možda jest istina za mene, ali ako to nije istina prema Vašem iskustvu, onda je to za Vas nevažno. Molim Vas, ono što Vam nudim usklađujte prema vlastitom iskustvu. Pretpostavljam da smo svi imali iskustva trenutaka o kojima ovisi Religija. Govorim o iskustvu, a ne o učenjima koje smo dobili u crkvi, u školi ili kod kuće. Religija ovisi o iskustvu.

Religija ne počinje pojmom Boga. Počinje osobnim iskustvom, silnim,snažnim iskustvom krajnjeg pripadanja.

Ključni doživljaj Religije razlikuje se znatno od osobe do osobe. Ipak, ima nešto što uvijek postoji: osjećaj silnog pripadanja. Ovo je ukratko ono što treba razviti i istražiti i objasniti. Ali nadam se da će poslužiti kao putokaz prema korijenima Vaše unutarnje osobne religioznosti. Zar vaša religioznost nekako ne ovisi o iskustvu koje ste imali? I nije li to bilo na neki ili drugi način iskustvo pripadanja, silni osjećaj pripadanja? O ovome neću više govoriti. Za neke duboko religiozne osobe izraz “Bog” nema značenja. Zašto ih gurati da koriste taj izraz? Religija ne počinje pojmom Boga. Počinje osobnim iskustvom, silnim iskustvom krajnjeg pripadanja. Sada se neki od nas osjećaju ugodno, manje ili više, u pozivanju te konačne stvarnosti kojoj pripadamo Bogu. Drugi imaju potpuno isto iskustvo, ali ne osjećaju se ugodno nazivajući to Bogom. Osobno nikada nisam sasvim siguran osjećam li se ili ne ugodno kada koristim pojam “Bog”. Mislim da ne, jer se lako može pogrešno shvatiti. Ali ja pripadam tradiciji koja toj stvarnosti daje ime Bog, i tako govoreći iz te tradicije, mogu je prikladno nazvati i Bogom.

Implicitno, religiozno pripadanje je neograničeno pripadanje. Nije čak niti ograničeno na ljude. Otvoreno je za životinje, biljke, ovu planetu, čitav svemir.

E sad, što da radimo s tim iskustvom? Što činimo s tim najdubljim religioznim iskustvom našeg srca, tom sviješću o konačnom pripadanju? Bez obzira pripadate li ovoj ili onoj religijskoj tradiciji ili pripadate nijednoj od njih, uvijek radite tri stvari s tim iskustvom; ne možete postupiti drugačije. Radite nešto sa svojim emocijama. Budući da se radi o iskustvu srca, to jest cijele osobe, u to su sigurno uključeni intelekt, volja i emocije. Oni ne mogu a da ne učine nešto s tim iskustvom. Intelekt ga tumači. Ne možete si pomoći, čak i ako kažete: “U mojoj osobnoj religiji najdublje religiozno iskustvo se ne može protumačiti.” To je interpretacija. Negirajući da se to može tumačiti, vi ga tumačite u negativnom smislu. To bi bilo sasvim valjano i dovoljno, ali većina ljudi i sve religiozne tradicije idu dalje. I tako dobivamo doktrinu. Moramo spriječiti da to postane dogma. To je potpuno drugačija stvar. Ali mi imamo doktrinu, dogmu, u najširem smislu. Mi imamo intelektualno tumačenje našeg primarnog religioznog iskustva.

Drugo što činimo s tim je prihvaćanje, u nekom obliku, to je pripadnost nečemu. To činimo svjesno, voljom. Ali, naš intelekt često nameće ograničenja. Mi doživljavamo neograničenu pripadnost. Ali onda ne dozvoljavamo si da djelujemo/radimo prema tome. Ponašamo se, na primjer, kao da pripadamo samo onima koji se drže istih dogmi. Prešutno je vjerska pripadnost neograničena pripadnost. Ona nije ograničena na ljudske. Ona može uključivati životinje, biljke, ovaj planet, čitav svemir. Potpuno je otvorena, implicitno. Ovdje dolazi do izražaja uloga etike. Naša volja čini nešto s našim iskustvom bezuvjetne pripadnosti, a u tome je ukorijenjen moral. Ako pripadamo, moramo snositi posljedice. I tako je etika dio religije. Važna, ali još uvijek samo relativno mali dio. Moramo se podsjećati na to jer je većina religijskih tradicija koje poznajemo na Zapadu pretjerano etična, moralistička. Čini se, ponekad, kao da su razne vrste “morala” progutale svoju religijsku matricu. Tako, sve što čujete u propovijedi je ono što se mora i ono što se ne smije činiti. Ali nikoga posebno ne privlače savjeti što se mora i što se ne smije. Možemo ih podnositi, ali samo s razlogom. A vjerski razlozi su jedini razlozi koji su dovoljno jaki. Ako ste iskreni prema sebi, priznat ćete da ste spremni prihvatiti svoju etiku kao moralne posljedice vašeg vjerskog iskustva pripadnosti.

Postoji treći aspekt. Naše emocije također utječu na iskustvo bezuvjetne pripadnosti. One  to slave. To iskustvo slavimo na različite načine, a to vodi u ritual. Ne mislite samo na rituale velikih religijskih tradicija. Čak iu svojoj osobnoj vjeri možete imati rituale o kojima nikada nikome niste rekli. Nikad ih niste podijelili ni sa kim. Oni su samo vaši. Ali to su izvorni, pravi rituali. Ako smo se kao djeca religiozno suzdržali od stupanja na pukotine na pločniku, to je, sasvim moguće, imalo veze s našim iskonskim vjerskim iskustvom. To je moglo biti dio našeg rituala. Odrasli ponekad imaju komplicirane rituale, koji se teško mogu razlikovati od malih psihotičnih epizoda. Svi trebamo rituale. Ako nam ih ne daje religijska tradicija, moramo ih stvoriti sami.

Tako će iskonsko religiozno iskustvo bezuvjetne pripadnosti pronaći svoj izraz u znanosti/doktrini, moralu i ritualu. Moramo spriječiti da dogma postane dogmatična. Moramo spriječiti moral da postane moralistički. I moramo spriječiti da ritual postane ritualni. Kako to učiniti?

U zdravoj religiji moral, dogma i ritual ostaju ukorijenjeni u autoritetu srca. I zapamtite, srce predstavlja cijelu osobu. U doktrini se intelekt bavi religioznim iskustvom. To je važno, ali mi smo ipak nešto više od našeg intelekta. Samo srce obuhvaća naš cjeloviti vjerski odgovor. Ako doktrinu uvijek prosuđujete svojim srcem, spriječit ćete da vaša religija postane dogmatična u negativnom smislu. Ako uvijek u srcu uputite svoja etička uvjerenja, spriječit ćete da vaša religija postane moralistička. Ako svoje rituale stalno vraćate u svoje srce i u njegovo iskonsko iskustvo konačne pripadnosti, spriječit ćete da vaša religija postane ritual. Uvijek mora biti cjelovita osoba koja stoji iza religioznog odgovora, ne samo vaš intelekt, ne samo vaša volja, ne samo vaše emocije.

U trenutku kada prihvaćam odgovornost za prepoznavanje autoriteta u svome srcu, moja vjera sazrijeva.

Osnovno pitanje je: “Gdje prebiva vaš konačni vjerski autoritet?” A ako je vaš odgovor, na primjer, “u Bibliji”, onda se morate zapitati: “A tko mi kaže da je Biblija autoritet za mene? “Za druge ljude konačni autoritet nalazi se u Kuranu ili drugim svetim pismima. Tko daje Bibliji autoritet nad mnom? Nije li moje vlastito srce slobodno (i autoritativno) ono što prepoznaje autoritet i vrednuje? Ako nastavimo sa ispitivanjem, dolazimo do spoznaje da je naš bezuvjetni vjerski autoritet unutar naše osobe. Kažem da tamo prebiva. Ne kažem da je svatko od nas vrhunski vjerski autoritet. To bi bila glupost. Ali moj je bezuvjetni vjerski autoritet također “unutar”, jer ga inače ne bih mogao prepoznati tamo “vani”. Srce “prepoznaje” autoritet u trostrukom smislu te riječi. Intelekt prepoznaje autoritet u smislu identificiranja kao takvog. Volja prepoznaje autoritet u smislu priznavanja njegovih tvrdnji/zahtjeva. Emocije prepoznaju autoritet u smislu uvažavanja autoriteta koji zaslužuje da ga se slavi. Samo kad intelekt, volja i osjećaji igraju svoju ulogu, autoritet se prepoznaje/prihvaća svim srcem. U trenutku kada prihvaćam odgovornost za prepoznavanje autoriteta u svome srcu, moja religija sazrijeva. U tom trenutku prelazim iz neodgovorne religije u odgovornu religiju. Taj prijelaz ima dalekosežne posljedice.

Želio bih ukazati na neke od tih posljedica vezano za dva izraza koji su u našoj zapadnoj tradiciji važni za etiku: ljubav i poslušnost.

Biblijski pojam ljubavi ima smisla u svjetlu naše konačne pripadnosti. U našem osnovnom vjerskom iskustvu postajemo svjesni da pripadamo svemu (svima). I mi kažemo, “da”, toj pripadnosti. Ljubav u biblijskom smislu jest ovo “da”, uključujući sve njegove posljedice. Ako ljubav ne razumijevamo u tom smislu, suočavamo se s kontradikcijama. Primjerice, zamislite zapovijed “Voli bližnjeg svoga”. U smislu u kojem obično govorimo o ljubavi, ova ljubav podrazumijeva barem preferencijalnu žudnju, ako već ne znači strastvenu privlačnost. Ali može li se zaista voljeti bližnjega s preferencijalnom žudnjom, ili strastvenom privlačnošću: Riječ je ovdje o Vašem bližnjem, onome tko živi pored vas. Nemoguće je. Osim toga, može li vam netko narediti da osjećate preferencijalnu žudnju? Podrazumijeva li se ovoj zapovjedi i privlačnost? Kakogod, ovo nema smisla. Ali, ako netko kaže: Doživjeli ste bezuvjetnu pripadnost; tada recite “da” (potvrdite) tom iskustvu i snosite posljedice – to ovo ima potpuno dobar smisao.

Biblija ne kaže: „Ljubite bližnjega kao što volite sebe.“ To znači: „Ljubite bližnjega svoga kao sebe“. To znači, volite bližnjega kao (da je on) vi. U svom stvarnom bitku vi ste jedno sa svojim bližnjim. I u trenutku vašeg iskonskog religioznog iskustva, znate da je to istina. Nitko vam to ne mora reći. Dakle, zapovijed jednostavno znači: “Recite da (potvrdite, prihvatite) tom iskustvu i ponašajte se u skladu s tim.” Međutim, ako mislite da morate “voljeti bližnjega kao što volite sebe”, tada prvo morate zamisliti da ste netko drugi. Tada morate voljeti onog nekoga tko je zaista vi, kao što biste voljeli nekoga drugog. I na kraju morate pokušati voljeti nekoga drugoga koji je stvarno netko drugi onako kako biste i vi voljeli sebe da ste netko drugi. To je nemoguć čin mentalne akrobacije. Suprotno tome, nema ništa prirodnije od uvida da ste vaš bližnji I vi jedno. Doživjeli ste; sada se ponašajte/postupajte u skladu s tim. U tom smislu možemo ponovno postaviti temelje/ukorijeniti  etici u religiji.

Kako poslušnost kao vrlina predstavlja osluškivanje/slušanje srcem, poučavanje poslušnosti nije poučavanje konformizmu. Njegov najviši cilj nije stvaranje poslušnika, već proroka.

Želim vam dati još jedan primjer: poslušnost. Poslušnost se često shvaća kao činjenje onoga što vam netko drugi kaže da radite. Naravno, postoje razlozi za to. Poslušnost se često poučava vježbom, primjerom, neko vrijeme i pod vrlo posebnim okolnostima, voljno, slobodno, ono što vam netko drugi kaže da radite. Ovo je poslušnost kao metoda. Ali ta metoda ima sljedeći cilj: poslušnost kao vrlina. A to je poslušnost u punom smislu. Poslušnost kao vrlina u židovskoj tradiciji, u kršćanskoj tradiciji, u drugim velikim religijskim tradicijama u svijetu, znači puno više od činjenja onoga što vam netko drugi kaže da radite. To u konačnici znači i slušanje srcem. To je intenzivan oblik slušanja, najintenzivniji oblik slušanja. Suprotnost poslušnosti je neodgovornost. Onaj koji se ponaša neodgovorno ne sluša temeljito i, prema tome, ne daje odgovarajući odgovor.

Etika koja nije ukorijenjena u religiji srca neće poslušnost smatrati poslušnošt kao odgovorno slušanje. Poslušnost će se jednostavno izjednačiti s usklađenosti/sukladnošću s vanjskim naredbama. Ali naše srce nam govori da usklađenost s vanjskim naredbama ponekad može biti neodgovorna. Svi smo mi često skloni popustiti vanjskom pritisku iako nam srce govori da se trebamo tome suprotstaviti/usprotiviti. S obzirom na nepravednu zapovijed, neusklađenost postaje izraz prave poslušnosti. Primjer ovomu je slučaj građanskog neposluha. Ovdje je “neposluh” istinska poslušnost, ona koja je ukorijenjena u srcu.

Činjenica je da smo toliko skloni podložnosti autoritetu, da bi svi naši napori trebali ići prema tome da djecu poučavamo da se, kad je potrebno, usprotive autoritetu.

Naše društvo je neosjetljivo na poslušnosti. Mi mislimo da je ljudskom biću izuzetno teško podvrgnuti se vanjskom autoritetu. Upravo suprotno je točno. Svi smo previše skloni ustuknuti prema zahtjevima vanjskog autoriteta, čak i u slučaju kada grubo kršimo zapravo bolje prosudbe vlastitog srca. Podsjećam na eksperimente Stanleyja Milgrama sa sveučilišta Yale, testove koji su provedeni I ponovljeni i u Europi, Južnoj Africi i Australiji. Milgram je iznio uvjerljive dokaze da će više od 60% prosječne populacije mučiti drugo ljudsko biće električnim udarima sve dok se žrtva ne onesvijesti, i to samo iz razloga što zapovijed za to činjenje dolazi od nekoga tko je autoritet – u ovom slučaju psiholog, autoritet našega doba – koji tiho inzistira: „Eksperiment zahtijeva da nastavite. Nemate drugog izbora, morate nastaviti.” Naše društvo uvjereno je da je pokoravanje autoritetu ono što čovjeku jako teško pada. I sukladno tome se mi i ponašamo. Mi vježbamo svoju djecu od najranije mladosti da se pokoravaju autoritetima, kao da je to nešto što im se treba utuviti u glavu. Kao što sam rekao, neosjetljivi smo u tom smislu. Činjenica je da smo toliko skloni podložnosti autoritetu, da bi svi naši napori trebali ići u smjeru da djecu poučavamo da se, ako je nužno, usprotive autoritetu. Samo ako se uspravimo, možemo se nadati da ćemo prevladati naš urođen položaj – savijenosti s ciljem prilagodbe vanjskom autoritetu. Jedina valjana gesta autoriteta u ovim okolnostima je stalno vraćanje autoriteta autoritetu. Glavni zadatak svih koji imaju autoritet je vratiti autoritet onima koji su pod njime.

Kako je poslušnost kao vrlina slušanja srcem, poučavanje/obučavanje poslušnosti nije občavanje konformizma. Njegov najviši cilj nije stvaranje poslušnika, već proroka. Dugo vremena se u vjerskoj tradiciji zna de je najviši stupanj poslušnost poslušnost proroka. Prorok je onaj koji tako temeljito uči slušati da čuje što treba reći, kako izreći, u zajednici, ali protiv trendova zajednice. Treba znati izgovoriti iznutra, jer ako govorite izvana, niste prorok, već samo vanjski kritičar. Morate biti dio te zajednice, ali morate i govoriti. Samo jedan od ova dva oblika bi bilo relativno lako ostvariti. Bilo bi lako ostati unutra, ako možeš zašutjeti. Ipak, oba se oblika moraju susresti: ostati unutra a izgovarati. Tamo gdje se ova dva oblika ujedine, jest križ proroka. To znači ostati unutra jest vertikala, a izlazak/izričaj van jest horizontala.

U dubini svoga srca možemo se napajati na izvoru snage dovoljno jakom da se suprotstavi silama koje prijete ovoj dobroj zelenoj zemlji. I treba nam svaki djelić energije koju možemo dobiti da bismo se zalagali za ciljeve zbog kojih postojimo. Nije pitanje što možemo postići. Pitanje je hoćemo li imati mudrosti i hrabrosti zauzeti pravi stav. Iskreni napor da to učinimo pružit će sigurnost svakome od nas da smo učinili ono što možemo. To je važnije od razmišljanja o preživljavanju. Ako se previše bavimo preživljavanjem, skloni smo ući u iste tračnice u kojem se nalaze oni koji zbog preživljavanja ugrožavaju opstanak svih nas. Ako se umjesto toga usredotočimo u našoj raspravi na ponovno ukorijenjivanje etike u religiju i religije u našoj prvobitnoj religioznosti, to će nam možda pomoći da razjasnimo svoje stajalište pred velikim opasnošću s kojom se suočavamo.

Izvorno objavljen kao “Religija srca / Nuklearni zastoj” u časopisu NICM (Vol. 8, # 1, str. 27-33).

 

Izvor: https://gratefulness.org/resource/religion-of-the-heart/

Kontakt: kontakt@zivotuzahvalnosti.net