O srcu


DAVID STEINDL-RAST, OSB

Sljedeće pismo brat David je primio kao odgovor na njegov poziv čitateljima 1970-ih da mu pišu putem časopisa Integral Yoga.

Dragi brate David,

želio bih postaviti pitanje koje mi je već neko vrijeme na umu. Povezano je s onim što nazivamo srcem. Srce je veliki simbol u duhovnom životu, a posebno u kršćanstvu. Ali činjenica je da ja ne znam što je srce. Kad ljudi govore o srcu, čini se da to čine na više načina. Općenito, čini se da se odnosi na osjećaje; onda u nekom drugom smislu odnosi se na ljubav i predanost/odanost. Također se odnosi na hrabrost i vjernost (kao primjerice kad se kaže da je neki borac srčan). Ponekad, opet, odnosi se na temeljni stav neke osobe prema životu (kao kad kažemo doživio je temeljitu osobnu promjenu).

Vjerojatno postoje i druga značenja koja su međusobno povezana. Ali s nekima od njih se ne mogu emotivno povezati. Sklon sam o srcu razmišljati u smislu hrabrosti, a o vjeri u smislu vjernosti. Ne nalazim u sebi emocije, posebno ne ljubav i predanost, koje se tako usko povezuju sa srcem i religijom. Dakle, pitanje se svodi na ovo: Što je srce? I trebam li ga razvijati ili ne dirati, ostaviti na miru i slijediti svoj vlastiti put (usredotočen više na intelekt i volju)? I ako mi ono treba, kako da praktično razvijem svoje srce?

Brat David odgovara:

Postoje pitanja na koja treba odgovoriti snažnim glasom, ali na pitanje koje mi je danas postavljeno treba odgovoriti šapatom. Ako uopće govorimo o srcu, moramo govoriti tiho i s pažnjom. Pa ipak, ovo nije tema koju bismo samo tako ne dotaknuli. Briga za srce znači brigu za svetu tajnu našeg najdubljeg bića. Vaše se pitanje uklapa u ključni zadatak našeg duhovnog života, u našu “potrebu za razvojem srca”, kako ga vi nazivate. “S najvećom brigom brinite se za svoje srce”, kaže Biblija (Izreke 4:23), a ovo je jednostavno biblijski izraz za ono što nazivamo duhovnom praksom.

Budući da je većina nas koji živimo u zapadnoj kulturi ukorijenjena u biblijskoj tradiciji, intelektualna iskrenost traži od nas da pokušamo razumjeti barem njezine ključne pojmove, a “srce” je zasigurno jedan od njih. Tim više mi imamo pravo tražiti autentično značenje ovih ključnih pojmova. Na početku ove potrage, otkrivamo dva iznenađujuća otkrića: Kao prvo, duhovna praksa zaista postoji u biblijskoj tradiciji (postoji nešto više od nedjeljne škole, hebrejskog kampa ili sati katekizma); i dok se biblijski pristup izrazito razlikuje, praktični cilj je mnogo sličniji drugim putevima nego što bismo mogli povjerovati na temelju doktrinarnih razlika. Oba su otkrića na poseban način ovisna o ključnoj riječi “srce”.

Vaše pitanje: “Što je srce?” predstavlja dobro polazište. Sigurno da srce nije samo simbol našeg emocionalnog života. U kolokvijalnom smislu, za pretjerano emotivnog čovjeka rekli bismo da ima “srce kita, ali mozak komarca”. Ali Biblija ne koristi taj izraz u tom smislu. U biblijskom jeziku, “srce” znači cijelo naše biće, a ne jedan ili drugi njegov dio; dakle, središte, izvor, iskonski korijen našeg bića. Prema svetom Augustinu mogli bismo reći: “Dajte mi ljubavnika i on/ona će znati na što mislim!” Kad nekome kažete: “Dat ću vam svoje srce”, ne mislite na dio sebe, čak ni na onaj najbolji dio. Mislite pri tome na svoje cijelo biće.

Budući da imamo ne samo tijelo već i osobnost, to davanje i uzimanje izražava se u mom srcu koje kuca.

Ne možemo čak ni reći da tjelesno srce ovdje postaje simbolom čisto duhovnog koncepta. “Srce” znači uvid koji se dobije prije nego što ikad počnemo konceptualno razmišljati. Označava činjenicu da se mogu sabrati i predati sebe u onom davanju i uzimanju koje nazivamo životom. A kako ne samo da imam tijelo već i osobnost, oni imaju svoj izraz u mom pulsirajućem srcu. Smješteno je u središtu tijela, na sjecištu njegove vodoravne i okomite osi, na pola puta između spolnih organa i mozga, moje srce neprestano prima i daje krv koja moje tijelo održava na životu. Sve dok je srce živo, ono neprestano šalje i prima.

Davanje i uzimanje, biti na putovanju i biti doma nerazdvojno su sjedinjeni u svojoj dinamičnoj stvarnosti. Možemo naučiti razumjeti neke tajne srca – vlastite tajne – gledajući sliku doma i putovanja. Samo s obzirom na dom, naše je putovanje uistinu putovanje: inače bismo samo lutali. “Dom je mjesto s kojega polazimo”, kaže T.S. Eliot u Četiri kvarteta. Ipak, citirajući istu pjesmu,

„Ono što nazivamo početkom često je i kraj, a okončati/završiti znači i započeti.”

Sa samim sobom se suočavamo kad pogledamo prema zvijezdama i suočimo se s potrebama naših bližnjih, s tim praktično razvijamo srce vraćajući se domu, kući, tamo kamo pripadamo.

DIJELJENJE

Ovo je mjesto koje možemo nazvati domom ili ga možemo nazvati srcem. Kao polazna točka ono predstavlja bitnu razliku između istraživača i lutalice. Istraživača obilježava hrabrost (riječ koja potječe iz istog jezičnog korijena kao i srce), dok je lutalica izgubila srce. Dom i putovanje zajedno stvaraju kreativni polaritet srca, dvije dimenzije koje moramo njegovati ako želimo „razviti srce“.

Ali pitaš me “kako to ostvarujemo u praksi?” Ovo što smo sada razmatrali možda nas je približilo koraku do odgovora. Morat ćemo učiniti oboje: pronaći svoj pravi dom i ohrabriti se. Ali nećemo postići niti jedno ako ne postignemo oboje.

Da bismo razumjeli u kojem smislu srce treba biti dom, moramo shvatiti da prototip doma u biblijskoj tradiciji nije čvrsta kuća, već “sukkah”, kućica ili tabernakul izgrađen od zelenih grana. Na blagdan Sukkoth (ili Tabernacles) siromašna židovska obitelj može sagraditi jednu od ovih kućica na protupožarnim stepenicama između stanarskih kuća u New Yorku i tamo proslaviti radosno sjećanje na vrijeme kada su kao Odabrani putujući kroz pustinju znali što je dom. Tada su stranice bile toliko labavo konstruirane da se moglo proći do susjedove kućice, a krov je bio dovoljno otvoren da se u pustinjskoj noći vide zvijezde; ovo je još uvijek tradicionalni način gradnje sukkah. Svijest o Misteriju iznad i susjeda (podupiranje ili potreba za podrškom) – ova dvostruka svijest u biblijskoj tradiciji čini dom, srce. Da bismo se suočili s osamljenošću koju osjećamo kad pogledamo prema zvijezdama i suočili se s potrebama naših bližnjih, oboje nam pomaže da u praksi razvijamo svoje srce tako da nas dovodi kući, domu, tamo kamo pripadamo. Ipak, ne zaboravimo da je ono sklonište.

S druge strane, putovanje je uvijek putovanje kući: „… kraj svih naših istraživanja bit će kad stignemo tamo gdje smo započeli …“ Međutim, dok ne stignemo, uvijek se upuštamo u nepoznato. Nemamo povjerenja. Moramo pronaći vlastiti put; nijedan drugi ne može ga zamijeniti. Treba nam hrabrosti. Rabin Levi Yitzhak, jedan od hasidskih svetaca, lijepo je izrazio ovu hrabrost došljaka kad je molio; „Gospodaru svijeta … ne molim te da mi otkriješ tajnu svojih putova – ne bih to mogao podnijeti. Ali pokaži mi jednu stvar; pokaži mi to jasnije i dublje; pokaži mi što za mene znači, ono što se događa u ovom trenutku, što ono zahtijeva od mene, što mi ti, Gospodaru svijeta, kroz to govoriš. ”

“Pokaži mi što to za mene znači!” Ovo je molitva srca na njegovom mračnom putovanju. Kako oko opaža svjetlost, a uho zvuk, tako je i srce organ koji opaža značenje. Ali to pretpostavlja hrabrost da poslušam poruku i da se uspnem do onoga što se od mene zahtijeva – hrabrosti da kažem “Da”.

Možda ste se pitali gdje će ljubav ući. Ovo je sad poanta. Ljubav je bezuvjetno “da” srca. Ili još bolje, kao što Cummings kaže: “Što je da spram ako, to je ljubav spram da.” “Da” izgovoren ljubavi je sveobuhvatno. Ako bismo putovanju rekli „da“, a pri tome domu ne bismo rekli „da“, naša bi se hrabrost mogla pretvoriti u nevjernu lakomislenost. Ali ako bismo rekli “da” samo domu, a ne i putovanju, naša vjernost mogla bi se stisnuti u plahost. Samo sveobuhvatno “da” ljubavi zatvara luk između polova srca, spajajući tako vjernost i hrabrost. “Da” vjernosti učimo izgovarati vjernošću, a “da” hrabrosti prevladavajući jedan po jedan svoj strah. Potreban je cijeli život, a smrt je posljednji test. Reći “da” cijelim srcem, to je duhovna praksa prema biblijskoj tradiciji – barem jedan od načina da se to kaže.

I sami vidite koliko je to u praksi blisko cilju drugih duhovnih putova: zenu, jogi, čak i Yaqui-u znanju. U kršćanskoj tradiciji “da” srca govori se s pogledom na Onoga koji se naziva “Božjim Da”(2. Kor. 1:20). Rođen je na putovanju i život je proveo pokušavajući vratiti cijeli svijet kući tamo gdje on je živio; na sjecištu Božjeg „da“ nama i našeg „da“ Bogu i bližnjemu. Ovo se raskrižje ogleda u dvije grede križa na kojima je On umro. Njegovo je srce otvorilo vojničko koplje i ostalo je otvoreno dok su mnogi prolazili na svom putu.

Mir tebi!

(Ili da ti poželim “sklad” što doslovno znači “harmonija/usklađenost srca”?)

Tvoj brat David

Preuzeto s Integral Yoga, proljeće 1974, str. 17-19.

 

Izvor: https://gratefulness.org/resource/about-the-heart/

Poveznica za tekst na njemačkom jeziku: https://www.bibliothek-david-steindl-rast.ch/bibliothek/texte/texte-von-bruder-david/179-ueber-das-herz

 

 

Kontakt: kontakt@zivotuzahvalnosti.net