O pesimizmu i optimizmu iz “Sjena”

BRAT DAVID STEINDL-RAST, OSB

To što se danas mnogo ljudi prepušta pesimizmu, to bi jednostavno mogla biti suprotna strana kulture u kojoj se od svih očekuje da se stalno smiješe i “žele vam ugodan dan”.

Netko kaže: “Kako si?” a ti odgovoriš: “Dobro.” Jeste li ikada rekli nešto drugo kao odgovor na pitanje “Kako ste?” Možda, ali treba malo odvažnosti, jer nitko ne očekuje drugi odgovor osim “Dobro”. “Kako si?” zapravo nije pitanje, nego pozdrav. Ali “Dobro” zapravo nije odgovor, već potvrda pozdrava. “Kako si?” “Fino.” Te dvije rečenice idu zajedno.

Budući da tako često bezumno ponavljate da ste “dobro”, potiskujete svaki drugi odgovor na pitanje “Kako ste?” Ono što potiskuješ počinje voditi svoj vlastiti život. I dočeka Vas s leđa, jer se s tim ne suočavate.

Ako ga potisnete, sjena se pretvara u čudovište; postaje negacija života. Kada se to dogodi, suočeni ste sa stvarima s kojima se teško nositi, teško ih je integrirati. Sjena – koja se sada ne vidi zajedno sa svjetlom, već odvojena od svjetlosti – sklona je izopačenjima i izobličenjima i svim oblicima nezdravog razvoja.

Zato zdrava osobnost ne potiskuje tamnu stranu, sjenu, nego je prihvaća, iskupljuje i tako postaje cjelovita.

Ni optimizam niti pesimizam nisu poželjni, jer niti jedno ni drugo nije realno, a mi to znamo. Kad smo optimistično raspoloženi, stvarnost nas ne zanima. “Nemojte me zbunjivati činjenicama, ja sam optimist.” A kad smo pesimistični, ni tada nas ne zanima stvarnost. Stav koji se stvarno bavi stvarnošću je ono što religijski jezik naziva nadom.

Ostati otvoren za iznenađenje kada sve ispadne gore nego što smo ikada mogli zamisliti – to je nada.

Nada je miljama udaljena i od pesimizma i od optimizma. Nada se bavi stvarnošću. A stvarnost je iznenađujuća. Ako je iznenađujuće, stvarno je. Ako nije iznenađujuće, nije stvarno. Nada je otvorenost za to iznenađenje. U punom, vjerskom smislu, nada nije uvjerenje da će sve biti dobro. To je optimizam. Nada buja usred beznađa. Beznađe nije suprotno od nade. Očaj je suprotnost nadi. Usred beznađa, nada buja jer se neće prepustiti očaju. Iako je situacija bezizlazna, uvijek ima mjesta iznenađenju.

Nada kaže: “Ostanimo otvoreni za iznenađenje.” Nije to iznenađenje sa sretnim krajem, u holivudskom stilu. To je samo optimizam i na svakom koraku se pokazuje nerealnim. Ali ostati otvoren za iznenađenje kada sve ispadne gore nego što smo ikada mogli zamisliti – to je nada. Očaj stvarnosti dodjeljuje rok. Nada zna da za stvarnost nema rokova. Zato nada buja usred beznađa.

Danas smo srozali nadu do optimizma, i tako dobivamo povratnu reakciju, a to je to prepuštanje pesimizmu i očaju. Očaj ne dopušta da nas stvarnost iznenadi. Ali nada očekuje da će stvarnost iznenaditi samu sebe.

Ako imamo nadu, stvaramo stvarnost punu nade. Naša otvorenost za iznenađenja izaziva stvarnost. To je kao majka koja gleda dijete i kaže: “Iznenadi me.” I dijete je iznenadi. Djeca iznenade sama sebe u tom procesu. Iznenadimo se ako opravdamo očekivanja nekoga tko nas gleda očima nade i tako stvara prostor u koji možemo rasti. Ovaj majčinski stav trebamo imati prema ljudima koji su zapeli/uhvaćeni u pesimizmu, tami ili očaju, a ne da ih otpisujemo ili im proturječimo. To je ono što žele, da im se proturječi. Ali radije ih gledajte očima koje govore: “Iznenadi me” i iznenadit će vas.

Izvor: https://gratefulness.org/resource/on-pessimism-optimism-reality-from-the-shadow/