Naučiti umrijeti


(Dio teksta)

U konačnoj fizičkoj smrti predajemo čitav naš život.

Mišljenja sam da ljudi često, a posebice oni koji ovoj temi pristupaju s religioznog stajališta, shvaćaju smrt suviše neozbiljno.

Često čujemo frazu „U smrti se sniva“.

Smrt nije snivanje, već potpuno suprotno od toga.

Nije niti prolazak kroz tunel i izlazak na drugu stranu, kao što je to lijepo opisano u knjigama o iskustvima bliske smrti.

Možda zaista i postoje razne dimenzije i svjetovi koji dolaze nakon onoga što nazivamo umiranje, no to nije predmet moga interesa.

Ono što mene zanima jest onaj događaj u našim životima u kojemu sve što nam je znamo doživljava svoj kraj.

Nema zapravo smisla govoriti o „životu poslije smrti“ ako je smrt kraj vremena za onoga koji umire.

Smrt je naprotiv događaj koji nema nastavak u vremenu.

Ako ne shvatimo ovo mogli bismo izgubiti razumijevanje ozbiljnosti samog čina umiranja.

Jedna od čestih te pogrešnih slike koja opisuju smrt i život poslije smrti, jest ona u kojoj tijelo umire, a duša nastavlja nezavisno postojati.

Moramo se dobro pitati postoji li zaista zasebna duša koja može postojati neovisno o tijelu?!

Mi sebe doživljavamo kao bića sazdana istovremeno od duše i tijela.

Izvana gledano mi smo u potpunosti tijelo, iznutra pak smo potpuno duša.

U smrti čitavo naše biće doživljava svoj kraj.

Ali to iste biće istovremeno zna iz iskustva da kada nečemu u životu dođe kraj ne znači da to biva nužno uništeno, već biva pretvoreno u nešto veće.

Na isti način ako smo sposobni i spremni napraviti iskorak vjere, možemo reći da i u konačnoj fizičkoj smrti prelazimo u konačni život.

To je vjera u Uskrsnuće promatrana iz Kršćanske perspektive.

Uskrsnuće nije preživljavanje, oživljavanje, vraćanje u život, niti bilo koji korak vraćanja unatrag.

Tok života se ne može zaustaviti niti obrnuti.

Vjerom umiremo pak prema naprijed u potpunost života.

To je jedan od razloga što teolozi današnjice mogu odbaciti ideju o besmrtnoj duši bez da ugroze Radosnu vijest o Uskrsnuću i vječnom životu.

Dapače onog trenutka kada nismo više vezani za razne intelektualne apstrakcije, poput koncepta besmrtne duše, možemo slobodnije i potpunije pristupiti egzistencijalnom pristupu Biblije.

Možda bi nas moglo začuditi da Kršćansko vjerovanje u Uskrsnuće tijela zapravo počiva na samom iskustvu jedinstva duše i tijela u svakoj osobi.

Nije moguće razgovarati o bestjelesnoj ljudskoj osobi, jer to naprosto nije tada više ljudska osoba.

Tijelo nužno pripada osobi.

Sveti Pavao kada govori o Uskrsnuću života-u život (kako ja to volim reći) govori o životu koji mora biti OTJELOVLJEN.

Ne govori o „životu poslije smrti“, jer ako je smrt kraj vremena što onda može doći poslije?

Mi u život i kroz život postajemo netko ovisno o odlukama koje kroz život donosimo, a činimo kroz svoje tijelo.

Te odluke s druge strane ovise o našoj mogućnosti da odgovorimo na Božji poziv, poziv koji nam dolazi na razne načine, a  kojem odgovaramo i putem tijela.

Da na taj način postajemo netko je istinito za naše tijelo kao i za našu dušu.

No tijelo koje imamo i smatramo našim nije ograničeno samo našom kožom.

Sastoji se pak od svih elemenata kozmosa putem kojih se izražava naša jedinstvenost- to nazivamo potpunom i cjelovitom osobom gledajući iz vana.

No tada smrt osobe, te Uskrsnuće života (kako to piše Sv. Pavao) mora biti stvaranje opet potpune osobe; osobe koja jest i duša i tijelo, od strane Boga koji omogućava i održava prelazak starog u novi život.

Sve što Sv. Pavao zapravo piše o našem besmrtnom- Kristovom životu u nama, jest to da je „SKRIVEN S KRISTOM U BOGU“ (Cor 3:3)

To je istinito bili mi mrtvi li živi.

U svakom slučaja „naš pravi život jest Krist“, kao što piše Sv. Pavao u istom odlomku.

Ovakvi odlomci nam jasno pokazuju da je kršćanski nauk o vječnom životu zapravo puno bliži nekim „Istočnim učenjima“, nego raznim popularnim teorijama o nezavisnoj besmrtnoj duši.

Kada Kršćani koji vježbaju pod vodstvom nekog Gurua čuju i  shvate učenje koje kaže „ja nisam ovo tijelo“,  „ ja nisam ovaj um“; daju zapravo mjesto boljem razumijevanju riječi Sv. Pavla „Vaš pravi život je Krist“

Vrlo često je ovo učenje i razumijevanje Sv. Pavla iskrivljeno raznim učenjima o tome kako mi nismo ovo tijelo, već kako smo mi naš um.

Učenja su to potpomognuta i opravdavana doktrinom o besmrtnoj duši.

To je usko povezano s još jednim područjem, u kojem utjecaj Istoka može pomoći kršćanima u vraćanju autentičnog razumijevanja života „iza života.“

Ponekad se čini kako su kršćani i vjerovanje o osobnom preživljavanju smrti u opasnosti kada se suoče s istočnom mišlju.

No je li to popularno mišljenje o individualnom preživljavanju uistinu u skladu s kršćanski naukom?

Jedna stvar istinita u vezi osobnosti, gdje pod time mislim na ono što postajemo kroz život, jeste da je to nešto što neće biti izgubljeno.

No osobnost je različita od individualnosti.

Mi se rađamo kao individue, a svojim trudom i radom postajemo osobe.

Postajemo osobe kroz odnos s drugima.

Međuovisnost nas čini osobama.

Ono što nas razlikuje jedne od drugih nas čini individuama, no ono što nas spaja nas čini osobama.

Potpune osobe postajemo pak kroz odnos s drugima iz duboke ljubavi.

Paradoksalno ali davanjem i gubitkom sebe u drugima pronalazimo svoj pravi identitet!

Ono što Sv. Pavao naziva pravim životom, Kristovim životom u nama, jest univerzalna povezanost i međuovisnost u ljubavi.

Takvo razumijevanje je uvelike bliže nauku o Budinoj prirodi te Atmanu, nego li je raznim učenjima o individualnosti i odvojenosti.

No Sv. Pavao pišući o Kristu u nama kao našem pravom i vječnom domu, ne govori  kako je taj život  samo „Skriven s Kristom u Bogu“, nego da kada se Krist pojavi, pojavit ćemo se i mi, te zajedno s Njime dijeliti slavu.

Ova poruka je toliko ključna za kršćane da je meni nemoguće biti agnostičan u vezi nje.

Nemoguće je zanemariti eshatologiju i biti istovremeno kršćanin.

Kako bi nešto ispravno razumjeli ponekad trebamo krenuti od samog kraja, jer ćemo se u protivnom dovesti u situaciju da imamo „sve začine“, a nedostaje nam „recept“.

Mislim da je danas najveći problem u razumijevanju ovih dubokih i važnih istina to što smo s jedne strane nadišli pomalo dječje i mitološko poimanje eshatoloških istina, no s druge strane nismo dosegli razinu zrelosti primjerenu vremenu i spoznajama koje kao civilizacija imamo. (*dodatak radi lakšeg razumijevanja konteksta. Ovdje sam se poslužio nekim mislima brata Davida iz drugih tekstova.)

Mi smo poput neobičnih adolescenata koji se smijemo mitovima koji su nam do jučer bili itekako važni, no pritom zaboravljamo da će nam kad-tad ponovno trebati.

Bilo bi dobro da sada nanovo pogledamo i pokušamo shvatiti pojmove poput; raja, pakla, čistilišta, suda…, pojmove koje danas često nazivamo mitovima, te pokušamo shvatiti njihovu ulogu i važnost.

Pogrešno bi bilo zaključiti da je ovdje riječ o nečemu što smo kao ljudi nadišli, i od čega više nemamo koristi, već da ih ne bismo trebali niti smjeli shvatiti doslovno.

No to nikako ne znači da ih treba odbaciti, već treba pokušati shvatiti na što te „slike“ zapravo ukazuju.

Ja vjerujem u uskrsnuće tijela, u konačni sud, no ne u doslovnom smislu, već vjerujem da ta učenja ukazuju na Stvarnost koja stoji iza njih, te kako „slike“ služe zapravo kao putokaz.

One su „slike“, prekrasni umjetnički oblici, no ništa više.

Mit o čistilištu je zapravo usko povezan s jednim drugim poznatim mitom; onim o reinkarnaciji ili ponovnom rođenju.

Oba su povezana s idejom i spoznajom da postoji pravda…da se karma mora odraditi.

No kao što ne vjerujem da je čistilište neko vruće mjesto puno raznih razina vrućine, isto tako ne vjerujem u doslovno tumačenje reinkarnacije.

Vjerujem u ono na što upućuju, te tako slobodno mogu reći da vjerujem u oboje.

Jedan od razloga što se nisam detaljnije bavio idejom reinkarnacije, je taj što me uvijek zanimala praksa a ne doktrina.

Iz tog razloga sam uvijek spontano bio privučen učenjima koji govore o smrti kao jednoj i konačnoj, te o vječnosti koja slijedi.

Pravilno razumijevanje vječnosti nije učenje o nastavku vremena, nego nadilaženje vremena u SADA koje nikada ne prolazi.

No mi nekako uvijek nalazimo razno-razne razloge da odgodimo taj boravak u sada.

Stoga ne vidim praktičnu korist od vjerovanja kako ćemo nakon ovog života imati drugi, pa potom treći, i tako u nedogled.

Na taj način se zapravo nikada pravilno nećemo susresti sa smrću.

Kao što to Don Juan kaže svom učeniku (Castanedi) „Zato što zaboravljaš na svoju smrt nisi niti živ, već živiš tako kao da nikada nećeš umrijeti“

Biti svjestan svoje smrti nas čini odlučnijima.

Smrt nas čini ratnicima!

Treba postati svjestan da nas smrt vreba svakog trena, te ćemo tako biti više budni, prisutni, i jasnije ćemo donositi odluke.

Kao ljudi ovdje i sada, ne kao vjernici ove ili one doktrine znamo zapravo što znači život izvan vremena.

Ako govorimo o SADA, i pritom znamo što pod time mislimo, govorimo o stvarnosti koja je izvan vremena.

Sada jedino jest, vrijeme je samo mogućnost.

Umiranje u svim svojim fazama i na svim svojim razinama je šansa da iz vremena prijeđemo u SADA koje nema kraja, koje ne prolazi.

Iz mogućnosti koja je u vremenu u aktualnost koje je u sada.

Gledano ljudskim očima vrijeme predstavlja količinu energije potrebne za rast.

U tom smislu vrijeme nema nikakve veze s minutama, satima, godinama ili eonima.

A rast znači umiranje onoga što trenutno jesmo u nešto što još nismo.

Sjeme mora umrijeti kako bi klica izrasla.

Slično mi moramo umrijeti u raznim fazama našeg života kako bi mogli ući u neke nove.

No ono najvažnije je umiranje nas kao individue-kao neovisne osobe, u međuovisnost-u osobu.

Ovo je teško i mukotrpno, jer mi uvijek i svim silama nastojimo održati našu individualnost i osjećaj da nikome nismo ništa dužni… da stojimo sami.

No u smrti, bila ona konačna ili jedna od onih brojnih za vrijeme života, moramo napustiti našu individualnost kako bi „oživjelo“ u međuovisnost- tu radost pripadanja!

To i je ono što zaista i želimo, no bojimo se svim silama pustiti. Bojimo se da ćemo biti izolirani.

No ako pustimo sebe umiremo u radost odnosa-međuovisnosti!

Tada i naša fizička smrt postaje zanemariva u odnosu na rođenje u pravi život- rođenje u Kristu u nama.

Sveti Pavao piše „Ja živim, no ne ja. Krist živi u meni“.

No to nije samo njegova privatna izjava, ona se odnosi na sve nas.

Pravo Sebstvo (pravo Ja) koje je u nama prema tome jest Krist.

Lice koje smo imali prije nego smo se rodili, kako Budisti vole reći jest zapravo ta Kristova stvarnost.

To je stvarnost koja nije samo stvarnost Isusa iz Nazareta, već Kristova stvarnost.

Ona nije dakako odvojena od Isusa iz Nazareta, no nije njime niti ograničena.

Vrlo je bliska s onim što Budisti zovu „Budina-probuđena priroda“, te neki Hindusi Atman (Brahman)- trajna stvarnost.

No mi se svejedno bojimo gubitka svoje individualnosti prelaskom u tu sveprožimajuću stvarnost.

No strahu zapravo nema mjesta, ukoliko promotrimo Božansko jedinstvo ne kao nametanje jednoobraznosti, već prihvaćanjem beskonačne različitosti.

U tom jedinstvu upravo i postoji mjesto za sve različitosti!

Jednom prilikom sam razgovarao s Eido Roshijem (Zen majstor) o vječnom i nepremostivom pitanju koje dijeli Istok i Zapad-Budiste i Kršćane; pitanju o Osobnoj ili Neosobnoj naravi konačne stvarnosti.

Budisti (I druge ne-dualne  škole Istoka i Zapada) često koriste simboliku vala i mora.

Prema toj simbolici svi smo mi, i sve je samo jedan val koja iz tog (Neosobnog) mora dolazi, te se u njega i vraća.

Objasnio sam mu kako je ta slika neprihvatljiva većini zapadnjaka, no njegov odgovor me zaista začudio:

„Ako sam ja netko tko je svjestan, tko ima svijest o svojoj jedinstvenosti, da li je moguće da se ja potom u smrti vraćam u neku neosobnu kozmičku juhu?!“

„Ako je ta juha u koje se ja vraćam nešto neosobno, a ja sam osoban, onda ispada da sam ja veći od Toga“.

Odgovor je bio zapravo vrlo jednostavan; ako „more“ nema sve savršenosti osobe (osobne stvarnosti) od kuda onda one „valovima“?

Ovaj prekrasan odgovor jednog Budiste je potpuno u skladu s kršćanskim razumijevanjem.

No mogli bismo to i ovako objasniti:

U redu, recimo da se „val“ vraća u „ocean“, što je jedna lijepa slika, no vrhunac „vala“ je bio onaj u kojem je“ val“ dosegao svoju najvišu točku.

Taj trenutak je istovremeno i u vremenu i izvan vremena.

To je jedan od onih trenutaka u SADA koji više ne prolaze, a to je vječnost.

I tako sve što s dogodi u tom trenutku potpune osobnosti jednostavno jest, ne pripada niti prošlosti niti budućnosti, nego onome što nikada više ne može biti izgubljeno.

Možda zato što nikada nije bilo neostvareno, možda zato što je riječ o spajanju vječnosti s vremenom.

Tada doživljavam to kao nešto što se ostvaruje, a možda je to zapravo vraćanje kući…

Dopada mi se i ideja da se „djevičanska životna energija“ u kojoj se osobnost nije nikada razvila (koju osobnost nikada nije dodirnula) jednostavno vraća svome izvoru; kao val koji nikada nije dosegnuo svoj vrhunac.

Ova slika se nekako veže uz ideju vremena koje ističe.

No prekretnica duhovnog života je onaj trenutak u kojem se vrijeme koje ističe pretvara u vrijeme koje se ispunjava.

Ona počiva u nama neovisno o tome hoće li smrt biti neuspješna u trenutku kada nam vrijeme iscuri, ili ako pak bude „eksplozija“ punoće/potpunosti vremena u bezvremeno SADA.

U knjizi o Deuteronomu Bog govori: „Pred vas danas stavljam život i smrt; izaberite život“.

Izaberimo život! Život je nešto što moramo izabrati.

Nismo živi samo ako vegetiramo; nego ako donosimo odluke, ako biramo.

U svim duhovnim tradicijama život nije nešto što mi automatski imamo, već nešto što trebamo izabrati.

A ono što nas potiče da biramo život jest izazov umiranja, učenje o umiranju sada i ovdje.

 

Brat David Steindl-Rast

 

Izvor: https://parabola.org/2016/02/29/learning-die-brother-david-steindl-rast/

Kontakt: kontakt@zivotuzahvalnosti.net